mentalni

Ova skraćenica se može okretati na više načina, ali prema neogeopop teoriji koju su razvili Gavro i Mentalni predstavlja nulti poučak u shvaćanju punka kao načina života i djelovanja. Teorija se znanstveno oslanja na empirizam i kvalitativne metode brojnih studija slučaja, terenskog istraživanja, fokus grupa i višedesetljetnog sudjelujućeg promatranja, a izbjegava znanstvene i pseudoznanstvene teorije koje su od poznatijih hrvatskih i pulskih sociologa razvijali Benjamin Perasović, Edgar Buršić Rošo i Ivica Petrinić. Poučak se zasniva na nekoliko libertarijanskih i anarhoindividualističkih paradigmi (ne radi se znanstvenim i dogmatskim paradigmama nego o fluktuirajućim postavkama koje su podložne modifikacijama u prostoru i vremenu) od kojih je najvažniji R.I.S. model, višestruko dokazan u praksi i verificiran u brojnim pojavnostima življenja punka. Model ima tri osnovne sastavnice svake punkerske osobnosti i ekspresije:
R je ideal različitosti po kojem svaka jedinka u pokretu je različita i sebi svojstvena, usprkos prividne i površnom analizom ustanovljene uniformiranosti i jednolične ikonografije otjelotvorene kroz stereotipne predodžbe o sličnim vanjskim i unutrašnjim izražajima punka. Ovakve krive predodžbe nastale su u pokušaju pojednostavljivanja punka kroz znanstvenu publicistiku, masovne medije te na taj način oblikovanog javnog mnijenja. To naravno ne negira određenu oznaku „modne“ prepoznatljivosti među pripadnicima punk plemena (primjereniji je naziv Punk people). Upravo suprotno, no ikonografija punka ima ipak tu usku nevidljivu crtu odvajanja punkerskog od ostalog. Unutarnje granice prepoznaju se samo interno. Autori ističu da je upravo različitost bila jedna od osnovnih odrednica očuvanja i prepoznatljivosti punka. Različitost se u daljnjoj klasifikaciji uvjetno može uvjetno podijeliti na stilsku, odjevnu, umjetničku, idejnu, dobnu, kulturno geografsku, spolnu i slično.
I je oznaka individualnosti svake pojave i osobe unutar punka koja je na sociopsihološkoj i životnoj razini beskompromisna u tumačenju svog stila života. Suprotno uvriježenom mišljenju da je punk gomila uličnih mladaca koja snifa, pije i žive od danas do sutra, ukratko primitivno boemska gomila, stvarnost zajednice je puno kompleksnija na svim razinama pojavnosti. Premda individualnost i njezina svestranost i osebujnost dopuštaju i takav stil, to je samo jedan od više desetaka tipova individualiteta punka. Čak i protivnici modela slažu se da je svaka jedinka i pojava unutar punka jedinstvena za sebe i da je upravo to privlačilo i novačilo pripadnike te održavalo u kontinuitetu stare.
S je sloboda (u nekih autora slobodarstvo) koju se za razliku od mnogih ideja ne usvaja, stječe oružjem, upija odgojem (drilom) nego je sama po sebi imanentna cijelom pokretu kao njegova osnovna odrednica. U tom se pogledu prve dvije sastavnice mogu u izvjesnom smislu smatrati podređenom i rezultatom slobode. Sloboda je oduvijek bio razlog negacije punka jer se građanska elita i njoj podređeni režimski slojevi nisu mogli nositi s idejom slobodarske zajednice iz brojnih razloga, a najčešće zbog straha od socijalne zaraze koja je za njih predstavljala prijetnju sistemu podređivanja i podložnosti.
Osnovna kritika i možebitni nedostatak R.I.S. modela je njegova prividna neoriginalnost jer su slične postavke, ali drugačije oblikovane imale brojne pojave i pokreti u povijesti. No, osnovna pogreška u toj kritici je njeno oslanjanje na ustaljene norme i vrijednosti koje bezuvjetno propisuju znanost, obrazovni sustav, režimske institucije (mediji, vojska, policija, formalna religija), multinacionalne kompanije i slično. Iz toga dogmatskog pristupa ne može se ni shvatiti, a kamoli tumačiti model.
Za bolje razumijevanje modela valja uočiti da se ovdje ne spominje otrcana i posve besmislena riječ pravo. Naime, punk nema pravo, jer se pravo dodjeljuje kao nekakva zasluga, milost, oprost ili dužnost. Ili se izbori silom. U punku su različitost, individualnost i sloboda utjelovljene i oživotvorene u samoj ideji i praksi zajednice bez traženja prava na njih. Dosta je bilo političke vlasti, uzmimo prostor za anarhiju i punk.

Oznake: SMISAO JE BESMISAO

Danas sam predložio medvjeda za ličnost godine iz područja znanosti. Ilse, vučica SS-a je rekla da može i ona imati cipele s lovorom kad manu chao ode zajedno. Brlog je obradio multivarijatnom analizom i inferencijalnim metodama. Otvara se nova katedra brloški marketing. Predavači su s feta i kita. Gudrun je nositeljica kolegija kultura i brlog te medvjeđi itenereri. Povodom 150 godina od pojave prvog medvjeda u Žminju organiziran je znanstveni kružok u organizaciji istarskog ogranka Hrvatskog poletarca pod nazivom Medvjed i kulturni turizam: Stanje, penetracije i odnošaji. Svi radovi s kružoka bit će objavljeni u međunarodnom interdisciplinarnom časopisu Slikopisni preglednik koji je indeksiran u bazi CC. Kerov kurac. Jučer sam sreo onog lika koji ti je rekao za mene. Kaže da nije imao volju za apostolskog nuncija u Haludovu kad mu je mama od Vanesse s folkloristike podala male banane. Ne one s Aljaske, nego je Hillary Clinton dala njemu vizitku sa zlatnim satom, a ne da je on prvi vidio pauna na bicepsima iako je diplomirao grčki jezik i agrarnu filozofiju na Odjelu za animalnu humanistiku i subanalni dizajn. Na toj katedri je apsolvirao Petar Zgaus kojem tata, inače izumitelj potkove na Alfijevom konju i Heleninom trombonu, nije imao dres za utakmicu đepnog biljara. Kad je Lorena saznala da Obama drži predavanje u dvorani Istra odobrila je plastične čaše s posvetom i vodu iz špine s flomasterom koje nema zajedno fenjer i pomama. Za Zgausa si sigurno čula jer je bio kod tokara kad si meni dala da imam kauč za čišćenje ćevapčića kod nove pravopisne paradigme uz konac. Uskoro se s porodiljskog vraća tata koji je prvi zabravio latiničnu lisnicu na malim ramenima kod njih. Na faksu ništa novo. Nitko nije imao petlje tek onako su ga zato poslali uzduž na ormarev pamflet. I dalje se pitam. Zašto uvijek prvi sat dođem? Tko je dobra vila rektorovog rektuma? Tko me ne zna? Zbog čega me nije rodila roda? Što je bilo prvo: Opanak ili disko? Voli li me još marenda? Gdje ode svjetlo kad se upali razum? Svijetli li u tunelu usred mraka pizda petokraka? Kad stiže proljeće na hlače? Rađa li se u Štokovcima novi Tesla? Hoće li vrabac napisati mesnica? Ima li još netko dlake? Ima li ovom mailu kraj? Kad će doći doktori po mene? Vrijedi li dopunsko za zgradu pored rektorata? Ima li sve to smisla? Vrijedi li docentura na psihijatriji? Ta i druga pitanja stalno mi idu po glavi. I mom podstanaru. Cmokovski iz mračne prostorije po kojoj plaze čudna mala bića lijepog osmijeha i zla pogleda. Tamno je i nije me strah kad dođu po mene. Uzalud. Obrana i posljednji dani. Lišće prekriva Istru, a Odin jaše iznad Sjevernih zemalja.

Oznake: SMISAO JE BESMISAO

Dugo sam se spremao napisati ovaj uradak i odgovoriti na tvoj popodnevni sms. Puno mi misli ide po glavi, ti mali stvorovi i dalje zure u mene i svugdje me prate, no krenimo redom. Muči me problem, zašto se nešto vlažno, toplo i s puno bakterija naziva cmok. Prikladnije bi bilo šljap, slurp, sšlj ili sašlljik. Tko je to nazvao cmok i kada? Prvi trag naziva cmok javlja se u Hrvatskoj krajem antike i doseljenjem Hrvata na ove prostore. Naime, kad je sedmero Hrvata došlo do Jadrana među njima su bile dvije sestre Tuga i Buga. Dok su putovali zastali su na ušću Korane u Kupu (današnji Karlovac). Tu su čekali da sagrade auto-cestu za male jakne, ali ništa. Nad njima je proletjela mala ptica noj (tad su nojevi bili omanji poput mekanog ubrusa s kvakama) i rekla im da ne čekaju Račana s cestom, nego Sanadera. One nisu razumjele ništa pa su nastavile prati noge u Korani iako je Kupa bila bolja i vedra samo iako. Tada žene nisu znale jezik noja nego samo pauna i nužda im je bila znati bilingvalne masline iz Karojbe. Muška ekipa (petorica) je vježbala za 1. hrvatski gay balet "Kad porastem bit ću gazela mala" čiju je koreografiju izradila pulska studentica glume Livija Fojerbah rođ. Kandalini. Kandalini je onal lik u prvom dijelu Mad Max koji je lanac omotao oko ruke i s tim lancem je htio puknuti po autu od Melove žene. No, zakačio je krovni nosač, auto ga je povukao i ostao je bez šake. Mislim da ga je jako boljelo, ali su se drugi bajkeri, inače Maxovi neprijatelji smijali. Mislim da u stvarnosti glumac nije ostao bez ruke ili su mu dobro platili. U svakom slučaju strašno se obogatio. Danas je vlasnik više gradova i dva klokana (film je australski). Balet je skladala tetka od Svenove bilježnice, inače umirovljena trenerka od Ćire Blaževića koju je nosio kad su mu dali makov konac jer je imao i to. Ne sam naravno, nego s njima. Sestre točaše noge u rijeci i tada jedan mali šaran dopliva sam. Tada su šarani bili jako mali, veličine noja danas otprilike. Šaran nježno cjelivnu mali prst na lijevoj nozi Buginoj i tad se prvi put u hrvatskoj književnosti, pače kulturi cijeloj, začu nježan zvuk koji je kasnije Marko iz pivnice kod onog tipa samo ne taj, nego onaj drugi sa srebrnim pršutom, nazvao cmok. Nepotvrđeni izvori tvrde da je Tuga koja je studirala onomatopeju i milodare na zagrebačkom filozofskom fakultetu, prepoznala zvuk i odmah ga nazvala cmok. E od tada je cmok zvuk za rastanak (Tuga) i sreću (Buga). Jer Buga je u šatrovačkom srednjovjekovnom starohrvatskom jeziku, izraz za početak ljubavne avanture ili preljuba. Također je izraz za početak snošaja iliti uvoda u snošaj. Kasnije pod utjecajem srpskog jezika i mentola za noge to su prozvali predigra. Prvi hrvatski anatom dr.sc. Aurelije plemeniti Sinković (ne Sinke s Gregovice) Bugom je zvao početni stadij muške erekcije. Za taj je rad, objavljen u znanstvenom časopisu Genitalije i rubac Jovanke Broz s pudlicama na Brijunima, dobio 1476. Nobelovu nagradu za medicinu, premda je predložen je za Nobela za mir jer se u 15. stoljeću smatralo da muška erekcija predstavlja mir i sreću za muškarca i spokoj obitelji, a polovično sreću ženama. To se objašnjava da žena rijetko doživljava sladostrašće jer joj se miješaju Tuga i Buga. Epilog priče je da su Buga i Tuga dosađujući se na dosadnoj Korani (a Kupa je bila tako blizu) pokušale imitirati šarana. Prvo su jedna drugoj cjelivale stopala, pa bedra, pa ono između što je Mauru sličilo kao zvijezda jednokraka, a Franciju kao pizda petokraka i onda grudi koje tada Hrvatice nisu imale jer su s grudnjakom skidale i grudi. Tek na kraju dođoše do usana i doživješe sladostrašće. Ni same nisu znale, ali su im Hloverka i Majić kasnije rekli da su postale prvi istospolni par u Hrvatskoj. One nisu znale što je to, pa im se ukaza Djevica Ana, zaštitnica portira, pancete, tokena Zabe i glagola linjati, koja im je rekla da su lijepe i mile samostalne. Nakon sedam minuta one i petorica baletana stigoše do male uvale koju kasnije, jer se jednom od njih ukaže potreba da urinira, prozvaše Urinje. Kako je jedan od baletana mokrio po Buginom licu, Riječani, jer je Urinje danas u Rijeci, tome u čast podigoše na tom mjestu rafineriju koju svi volimo. Po toj petorici baletana Hrvati danas imaju broj pet, a kako je balet bio izvrstan pet je najveća ocjena u hrvatskom školstvu koju neki na Unipu zovu izvrstan, a neki odličan.

Kako sam proveo dan. Pa ustao sam oko 3 ujutro kao i svaki dan. Pojeo sam otrovnu kupačicu na plaži, nije se opirala, ali mi je rekla: Niki, ti se truješ. Sjeo sam na blatobran od auta i čekao do 6:30 da Una dođe sama bez slapišta i Bihaća. U 6.30 blatobran je pojeo zadnjeg mrava, a minijaturni seljaci stadoše iz moje glave voziti sijeno do krava na podlaktici mravljoj. Ožednio sam od kupačice pa sam krenuo napamet i naizust piti malu himnu koju me Arinka, žena od Francija učila uz Mississippi zauvijek opasnosti svjesna. Jako sam se napio pjesme i onda sam imao snage gurati auto do Verudele gdje je Alfi pecao gol s malo dlaka na prsima. Pitao sam ga zašto čupa dlaku po dlaku i tako ih vezane spušta u more kod Svete stijene. Odgovorio mi je da stijena nije Sveta nego on će mi dati gume oko vrata, a ja da ih ponesem u UDLU Istre gdje će mi ih naslikati na auto. Kasnije nakon trinaest tisuća godina i po sam saznao da su to dlake s Nazorove brade koje je Allfi dobio od mame kad je ova išla u Mutvoran kod sestre od nevode s klatnom jajnim. I gle čuda, od malo dlake Alfijeve, klikera iz moje glave te pjesme-krvavice nastade najpoznatiji pulski vaginalni ep. Vratio sam se kući, ali sam zaboravio na auto. Samo mi je po glavi išla ona stara muha što je imala djecu na korzu u Gajani, a uzalud je predala molbu jer nije znala da je očvrsnula u H&M sa starim radijatorima i moj mozak sve više slabi. Pokušavam stupiti u kontakt s tim malim bićima koji stalno plaze svugdje oko mene. Sitan osmjeh, pogled zloban. Čekam da Helena otrči u zgradu do njezine i pozove stručnjake za male stvorove koji me svugdje uhode. Možda će moći, premda sumnjam, izvaditi vrutak iz moje glave i prepustiti me snovima. Tko zna, možda

Oznake: SMISAO JE BESMISAO

Grmljavina je nastala u staroj Grčkoj po prvi put za vrijeme Perikla. Kao što je poznato Atenjani su bili mudri, a Spartanci praktični. Kad bi ovi drugi napali Atenu, a to je bilo svake godine oko božića (koji se tada pisao malim slovom jer je Isus bio skroman), Atenjani su se skrivali u grmlju od straha. Tako je nastao izraz za čovjeka koji se od straha od topovskih salvi iz samohodnih topova, tenkova i haubica skriva u grmlju: grmalj. Po njemu je nazvana planina u Bosni grmeč (bosanci su također skromni pa se piše malim slovom). Spartanci su tako nazvali svoju topovsku kanonadu grmljavina jer je tjerala Atenjane u grmlje. Kako bi barem na simboličan način natjerali Atenjane da se za božić ne skrivaju u grmlju, Atenjanke su se obrijale na mjestu gdje su praktični Spartanci gurali svoju muškost. U to doba taj čin se nije smatrao spolnim nego tek flertom u svrhu tjelovježbe. Naime, Spartanciima nitko nije rekao da se flert ne postiže sa spolnim organom koji nije krut. To je bila najveća atenska tajna. Periklo je na taj način (a bio je vođa grmalja) oplodio mnoge. Kad su Spartanci opet oko božića napali i provalili u Atenu, Atenjani kao u uvijek pobjegoše u grmlje, u Premanturi je nestalo struje, no ja nastavljam pisati. Tada zapovjednik tenkovske brigade Spartanske narodne armije upadne na Plaku i stade tražiti Atenjanke. Taj zapovjednik se zvao Apostrof Kontošić i bio je hrvatskog porijekla. Radio je kao profesionalni konzultant za povrtni temeljac u tvornici svezica za 8. razrede buzetskih osnovnih škola u Daruvaru. Kako posla nije bilo javio se u hrvatsku vojsku. No, nisu ga primili jer su svi tenkovi i ostala oklopna sredstva bili na svjetskoj izložbi piva, vate i toaletnog pribora u Kaldiru koji tada nije bio kraj Motovuna nego nešto južnije kod Maribora (tada u sastavu Moldove). Naime, prema tadašnjim zakonima međunarodnih sporazuma gradovi na npr. m morali su biti u državama s početnim slovom m. Tako je primjerice London bio u Laosu kao i Los Angeles, Zagreb u Zimbabveu, Pula u Pakistanu, Umag u Uzbekistanu i tako redom. Jedini izuzetak je bila Grčka gdje su svi njezini gradovi bili s različitim slovima. Tada se abeceda zvala apostrof i zbrajala se, a ne pisala. Upravo je zbog toga pukovnik Apostrof brzo dobio posao i napredovao u tenkovskim snagama. Kad je na Plaki uhvatio prvu Atenjanku bio je jako sretan i ponosan na svoju majku Androidu Srzić koja ga je dok je bio još dojenče skrivala u tenku koji mu je tata ostavio uzdužno. Treba reći da je mama bila isto konzultant na vrbama uz rijeku Rašu kraj Šumbera. Ne treba ni reći da je Šumber tada bio u Španjolskoj, a Raša u Ruandi. Ali samo rijeka, grad je bio u Rumunjskoj. Glavni grad Rumunjske bila je Rijeka, a Ruande Rotterdam koji se tada zvao Rottendam po Johnnyiju Rottenu, tada apostolskom nunciju u Ateni, a kasnije pjevaču u Sex Pistols. Apostolski nuncij iz prikrajka je smotrio Apostrofa kako u čudu gleda u obrijani grm mlade Atenjanke. Zvala se Brunhilda Kameleon i bila je kćerka poznatog operetnog ton majstora Alana Hortenzije rodom sa Hvara koji je tada bio glavni grad i najveći otok u Hondurasu. Kad je iskusni tenkist vidio ovo čudo osjeti nelagodu u preponama zbog kojeg je njegova muškost postala većom 9 puta te nije mogao više ući u tenk. Spartanci su svi slijedili njegov primjer. I tako je rat prestao. U tu čast sve žene svijeta na taj dan briju ono što je mlada Brunhilda obrijala, a muškarci kitama kite jele koje su sove zbog toga prestale jesti. Isus je pristao božić pisati velikim slovom. A Honduras? On je pun malih bića sitna osmjeha i zlobna pogleda.

Oznake: SMISAO JE BESMISAO

Dan kad sam ostao sam. Prva, cjelovita i konačna verzija
Ne znam je li bio siječanj ili veljača koje smo tada bezbrižno i bez straha zvali januar i februar. U pokušaju da ipak nešto posložim u svojoj glavi, jer događaji su se onomad prebrzo nizali, izabrao sam da je dan kad sam ostao sam 1. veljače. Sasvim slučajno dvije godine kasnije otišao je moj budući idol i alter-ego, no to tada nisam znao. Otišao je baš dvije godine kasnije, 2. veljače u zaglušujuću i disonantnu pjesmu iz koje je i potekao. Imao je koju godinu-dvije svu pažnju svijeta, a onda je ipak rekao da je dosta. Bio je tek nešto mlađi od mog predragog ujaka, također za mene izgubljenog zauvijek u vremenu i prostoru. Ujaka koji me, uz ostale drage ljude, naučio ili nadahnuo za putovanja, vožnju autom bilo gdje, boravak u prirodi, podučio da je važno biti šaljiv i tako gledati na stvari... Dan kad sam ostao sam bio je kao i svaki drugi. Nastava je tek počela, zima se u primorju polako predavala konfuznom i kišnom proljeću, drage osobe bijahu vrlo, vrlo daleko za malo dijete poput mene, tek jedna tu blizu, no i ona u svojim borbama i na kraju krajeva, u svom vlastitom životu. Ona jako draga osoba što je sada tako daleko, a srcu tako blizu, nije još došla na ovu stranu Svemira. U stanu je bilo malo, ali dovoljno hrane, s prozora se vidjela škola i djeca kako hrle u nju. I danas je škola na istome mjestu. Nastavnici nisu, jer mnogi odoše u malu, premalu mirovinu, a neki su odustali od ove tužne i čemerne pozornice koju tako pompozno volimo zvati život, sreća, obitelj... Viđam ih ponekad na pustim cestama i uskim stazama ili kad zaklopim oči. Danas također djeca idu u tu školu. No, to je ipak nešto drugo. Sad imaju anatomske torbe od kvalitetne kineske plastike (a čija bi bila?) ispunjene sa svim didaktičkim i teorijskim šarenilom novih simbola blagostanja. Užine su sada zdravije pa su klinci postali pretili, jer u dućanima ima puno više čipseva raznih boja, a iste slanoće i masnoće. Svi imaju male slušalice u ušima čak i oni najmanji koje pekinška plastika i hrvatski pedagoški glamur na leđima najviše žulja i koje mame, tate, none, bake prate do škole. Mene moja mama nije, jer sam došao iz velikog grada gdje su cesta s velikim vozilima i pruga s velikim beskrajnim kompozicijama bile jedino igralište za djecu sa Zapadnog kolodvora. Tamo su živjele sve moje drage osobe koje su tako brinule o meni. Pazili, bili strogi, kupovali mi te tako sjajne autićeke kako sam ih zvao i brižno čuvao. Odjednom u tom kobnom i veselom snježnom januaru i siječnju neka jaka sila otrgla me od svega lijepog što neki idealisti i dalje posve nelogično i bespotrebno zovu djetinjstvo i poslala me u mali, ali tužan duhovni Sibir kako ga je najtočnije u njegovih 3000 godina prozvao jedan velik čovjek iz obližnjeg malog sela. Po kojem se sada zove moja mala, vesela ustanova puna meni dragih i dobrih ljudi, nažalost nesvjesnih veličine tog mislioca. Nije bilo snijega ni klizališta na kojem sam naučio klizati prije nego plivati. Moje je srce toga 1. veljače ostalo zauvijek pusto i moj omiljeni lik Pale iz najdraže slikovnice postao mi je prvi pravi supkulturni uzor. Kako je tada bilo nadahnjujuće iznova i uzastopce čitati Paleta samog na svijetu ili Ježurku Ježića sretnoga u svojoj kućici. Tada sam na najgrublji način naučio, premda ni danas nisam sociolog što je provincija. Da, puno, puno godina kasnije naučio sam što je makro, mezo i subregija, ali zavist koju su mi pokazali mali zlobni Sibirci, također alohtoni poput mene, brzo su me naučili razliku velikog centra i iskompleksirane rubne pokrajine. Bolje od svih vrlih znanstvenika koji se i danas lome u radovima podučiti ljudsku vrstu što je selo, a što grad. Bilo je tim Sibirčićima neprimjetnog osmijeha i zla pogleda, pristiglih od kojekud, krivo što ja znam što je dijafilm i sve sibirske četvrti, da Lovran nije dobio ime po lovranskim marunima nego po lovoru, što imam kosu dužu od njihove i ne navijam za njihov klub. Pale i Ježurka su bili pravi vodiči u tim mojim lutanjima beskrajnim prostranstvima kojima i danas lutam i lutat ću. Nije mi važno je li ta moja beskrajna pustopoljina na Medvednici, Maksimiru, Šijani, Vipavskoj dolini ili Ljubljanskom barju. Ja sam osuđen na vječno lutanje kao neki ukleti kvazisibirac kojem sam dao pseudogeografska obilježja crvenokosog Vikinga. Nekako tako u doba kad je adolescencija Paletu i Ježurki naložila da na svijetu trebaju Palu ili Ježurkicu spoznao sam da u tom Sibiru postoji marginalizirana elita ili elitni marginalci u svom getu koji na sibirski primitivizam i ekskluzivizam (opredmećen u dimu što proizvode roštilji diljem Sibira za 1. svibnja) gledaju s prezirom i podsmijehom, koji na taj cijeli retrogradni mikrosvijet imaju sve odgovore. Najprije je geto bio ispred Kluza (Franjo Kluz, elitni zrakoplovni marginalac) i kino Zagreba pa u Parku na Monte Zaru, na Verudi i Gortanovoj (još jedan elitni ruralni marginalac), unutar kako i dolikuje tvrđave Vidikovac (Casoni Vecchi) pa konačno Podzemlje, ionako predebelim betonom i zidovima oklopljenog Rojca (a što drugo nego marginalac). Napokon sam našao svoje pleme autodestruktivnih i presretno depresivnih individualaca, a u to vrijeme s njima i bez njih shvatio sam da je smisao besmisao i što je još važnije da moje pleme obitava svugdje. U maglovitoj Ljubljani i zagađenoj Rijeci, na Mažurancu u Zagrebu, u djedomrazovskoj Finskoj (Puntala rock kraj Lempale nedaleko industrijskog Tamperea). Moje je pleme i na Camdenu (London), Lower East Sideu (klub ABC No Rio, Manhattan NYC), ali i malim Svojšicama nedaleko Pardubica u Češkoj. Pusto srce se ispuni kad vidim da mi priđe litavski prijatelj u Vilniusu i pozove me k sebi. Kad prijateljici u Berlinu udijelim euro samo zato što me podsjeća na sestru mog najboljeg prijatelja iz sibirskog plemena. Kad mi Rob Filth (a glumio je mladac u filmu s Johnom Malkovichem Biti S. Kubrick) pošalje snimke svog benda, iako tako siromašan da 17 godina nije napustio svoj Peckham. Premda je peckhamska tv serija obišla svijet. Kad mi moja (nije moja, ali me podučila što je istinska sloboda i ljubav) Rebecca Bond (u šali kažem nećakinja Jamesa Bonda) pokloni dva svoja djela s posvetom. I tako unedogled. Pa što me vezalo da tolike godine pusta srca ostanem u duhovnom Sibiru? Osim moga, u adolescentskim danima, otkrivenog plemena, bijaše to pokoja Pala ili Ježurkica koje su me ponekad pomilovale po mojoj pustoši ili pokušale doprijeti do mog svijeta. Nije ih bilo puno i nijedna nije uspjela jer im to ionako nije bio cilj. Ipak, uz pleme, bile su to jedine poveznice sa sibirskom monotonijom u kojoj i danas obitavam. Jesam li sretan i hoće li mala zlobna bića ostvariti svoje ciljeve? O tome nekom drugom besmislenom zgodom iščekujući smislenu inspiraciju.

Oznake: SMSAO JE BESMISAO

Dana 29. lipnja 1987. nije se rodio lik iz komedije o komarnim pištoljima naizust pospješenim malvazijom kojeg svi znaju pod nadimkom Dragan Čemernik Slabousti. Nadimak je dobio uzalud onog proljeća kad su svi lirski magnati hrvatske srednjice okupljeni u prostorijama Društva za stavljanje predmeta jednog na drugi raspravljali tko je tko na ljevici i tko nije na desnici i uzalud u svima. Naime, ta srednjica je nazvana jer je adekvatna družba uljudbene realnosti pokušala naići na laktu naziv za onaj dio postolja koji je točno na drugoj sredini. No, pošto im akademija za stručna fizikalna razmjerna i logaritamska mjerenja s pravom javnosti odasvud nije dostavila brabonjak-ekspoze o mogućnosti sredine, nisu mogli mjeriti bez novog auditorija s česmom. Brabonjak je bio inspiracija za otpozadi iako nije jer je to stara hrvatska riječ koja je ustvari sinonim za današnju riječ mudrost. U 18. stoljeću udruga za uzajamno lajanje i podmazivanje vrčeva Ilira i Hrvata sastala se na Sisolu da udruže vezice za skokove unatrag u Helgu iz Ankare s maminim cipelama. Ankara je također starohrvatski naziv za Ankaran. Evo kako je bilo unazad. Sisol i okolica Kišineva kao i podnožje Monte Zara poznati su po sovama i tako je jedna pijana kao omanji maslačak rujanski vršila veliku nuždu. Tada su sove vršile nuždu kroz kljun, a jele su jele kroz perje. Tek ovih dana oko Martinja je uočeno da su sove grabljivice jer love mahune i piju broskvare apaurinima. Stari Ilir po imenu Zoltan Rontgen (po kojem je kasnije nastao pulski odjel radiologije i snošaja s parfemom bez malog krzna) pokazao je na gmaza (sova je bila potomak gmazova iz Ferrarijeve momčadi i Alfijevog mlađeg muža). Tada su sove jele jele. Zoltan je pokazao na pticu i viknuo: Brab što na ilirskom znači: Vidi kad sam i ja imao para išao sam na kunski repozitorij kod Čapalije s mrkvama i tako sam tad pjevao. Hrvate je predvodio knez Kelj iz okolice Munižabe kod Mugebe, nedaleko dna Fenolige. Kelj je poručio svojima ovako nekako iako nepostojeće olfaktivno ut: Od danas ćemo sve ovakve mudre zvati sova i nastade izraz mudroslovija jer se sova slavenski zove slova pošto kajdanke u ono vrijeme nije trebalo pisati jer su znale čitati Nevenku. Tek kasnije osnutkom prve udruge građana na ovom prostorima, a pod utjecajem jednostavnog ničega nastade riječ filosofija što znači filana sova. Ili sova prepuna mudrosti. U tu čast je rektor zagrebačkog sveučilišta plemeniti Aurelije Sinković (sin i ljubavnik trećeg hrvatskog nobelovca) osnovao najprije filozofski internat u Maksimiru gdje su se skupljale sve sove iz regije. Zato kažu da je sova znak mudrosti što nije ni Helena učila na pameti štafetnoj i na tečaju za apanažna sestrinstva u Dvoru na Uni. Danas su mala bića sitna osmijeha, a zlobna pogleda bila sva na gomili dok je mačka jela krastavac. Mislim da svega ima na mom stolu i Jamničke do besvijesti. Idem, nestajem, ja odlazim odavde. Svijetla su sve dalja, dok oni dolaze, tiho ih pratim, miran sam jer znam da je posao tek počeo. Pitanja se gomilaju za neku drugu zgodu jer dlaka više nema na Svetim stijenama prividne sreće. Djeca jedu svaki izvod i nema dokaza da su gladnija. Samo sjetna duboka noć unedogled. Jesam li otišao konačno? Tražim to.

Oznake: SMISAO JE BESMISAO